Dan planete Zemlje – Šta ostavljamo iza sebe?

Dan planete Zemlje – Šta ostavljamo iza sebe?

Davno je jedan pametan čovek reko: Srbi čuvajte se sebe!
Kako je moguće da u svetu nauke,tehnologije, robotike da posle toliko istorijskih lekcija, momenata, dogadjaja, da čovek kao jedno svesno biće, bude toliko daleko od „svesti“ i odgovornosti. U 21. prvom veku ništa nismo napredovali, ništa nismo naučili.

Dan planete Zemlje

I dalje ratujemo, i dalje su nam deca gladna, žedna, čovek je bez struje, bez vode i osnovnih sredstava za život, za normalno odrastanje, sazrevanje, za pravilan pogled na svet, život, na ljude oko sebe. Ograničen i osudjen na patnju! Zašto?

Na način koji se ophodimo prema prirodi mi smo par svetlosnih godina daleko od onog puta na kom bi trebalo svi da budemo i da se krećemo. Put ka prirodi, put ka sreći!

Prolaznost je ono što nas sve čeka. I na kraju našeg ovog kratkog života, većina nas će se pitati šta smo, to ostavili iza nas, šta smo postigli, kakav smo primer dali mladjima, najbližima, dolazećim generacijama. Ne radi se naravno o materijalnom.

Znamo li šta je amanet?

Nama su naši preci, naši stari u amanet ostavljali zemlju, kuće i okućnicu. Učili nas da budemo u skladu sa prirodom. Da poštujemo njene zakone. Da uzmemo taman toliko koliko nam treba. I bilo je tako donekle. Onda smo se u dolazećim „modernim“ godinama pogubili i izgubili.

Pričamo o hrani, slikamo jela po restoranima a ne poštujemo one koji nam tu hranu stvaraju.

Zemlja nam je napuštena, ne radi se.

Dan planete Zemlje


Idemo po etno selima, plaćamo da pogledamo, vidimo „nešto staro“ nešto retro a dedina nam se kuća urušava, a imanje zarasta u korov i trn.
Bacamo smeće, pravimo divlje deponije. Tužno je, ali je istina da skoro u svakom selu u Srbiji ima minimum jedna divlja deponija.

Ne biramo više gde i kako ostavljamo za sobom smeće. Nije retko da se vidi da pored velikih obradivih površina, tabli se nalaze i istovremeno i ogromne količine smeća.

Šta ode u vodu – vraća nam se

Bog dao ali vrag ne da! Srbija je jedna od retkih zemalja sa velikim količinama pijaće vode. A šta mi radimo sa njom? Ako izvor ne prodamo nekom „stranom investitoru“, a mi lepo bacimo smeće u isti.


Reke su nam plovne deponije. Pričamo o velikim projektima, investicijama tipa plovna Morava a ne vidimo da se jadna ugušila i guši u kesama, plastici, starim šporetima i mrtvim životinjama – poseban krug pakla. I ono što imamo nismo uspeli da održimo. Primer kanala DTD ( dunav tisa dunav) ako se 40 % iskorišćava. Slabo se i plovi a slabo i navodnjava.

Bunari su nam zagadjeni, a nije bilo kuće da ga nije imalo. Da je najjlepše bilo iz istog izvući kofu hladne vode i osvežiti sebe, gosta. Sad su i oni zagadjeni, puni fekalija. Nema kanalizacije, ali ima puno septičkih jama. Nekontrolisano pražnjenje, sipanje istih gde god i kad god se stigne.


Dan planete Zemlje

Živi sam svedok kako je je jedan „takav“ preduzetnik, privatnik sadržaj iz septičke jame u sred bela dana ispraznio na samo 1oo metara od glavne seoske ulice. Selo na 25 km od Beograda. Tragedija.
Najtragičnije je to da nešto što je nekad moglo, postojalo, funkcionisalo danas i pored svih tehničkih i tehnoloških rešenja ne može da se održi.

Pre samo osamdeset godina veliki poljoprivredni kombinati, i zadruge su isušivali močvare, nasipali i pravili bedeme – nasipe oko reka. Kopali kanale za odvodnjavanje, viška vode takozvane sisavce.
Kanali su bili održavani, čišćeni, prskani.

Velike parcele, table pored reka kao što su Sava, Dunav, Tisa raspolagale su i čitavim sistemom cevi ukopanih u zemlji a koje su imale zadatak da višak vode odvedu iz njive u prvi kanal.
Svi kanali su povezani jedan za drugi kao kapilari u čovekom telu. Stariji ljudi su pričali da su nekad deca pa i odrasli u male čamce prelazili iz kanal u kanal kao da su u Holandiji ili Veneciji.

Danas se oni ne vide. Zaraslo, uraslo, kao da nikad nisu ni bili. Cevi zapuštene, puno smeća i svačega. Još jedan evidentan dokaz ljudske bezobzirnosti i gluposti.

Dan planete Zemlje

A priroda nas opominje daje nam znakove pored puta. Imali smo katastrofalne poplave. Upirali smo prstom jedni u druge a nismo stali ispred ogledala i pogledali sebe u oči. Kakvi smo mi , takva nam je i država.

Rešenje je vrlo jednostavno

Odgovorno tvrdim da za sve postoji rešenje. I lako je do njega doći. Ali sve je uzalud bez svesti. Svest možemo kod nas doterati na dva načina. Kroz edukaciju, radionice ili preko „ džepa“ trećeg nema.
Pod hitno pristupiti rešavanju problema jer ako ovako nastavimo, iza nas neće ostati ni pepeo! Jer je očigledno da smo sami sebi najveći dušmani.

Komentari

E-KNJIGA

Vodič za uspešno gajenje borovnica