Dok se savremeni svet oslanja na tehnologiju i industrijsku proizvodnju hrane, u selu Ba ljudi i dalje žive kao pre stotinu godina. U ovom živopisnom ljiškom selu, na obroncima Suvobora, još uvek postoji način života koji je u ostatku Srbije gotovo nestao. Ovdašnji stočari u proleće sele stoku na ispašu, dane provode u planinskim kolibama, gde prave mlečne proizvode na tradicionalan način.
Jedna od najstarijih očuvanih koliba je Radoša Živanovića, koju je njegova porodica aktivno koristila sve do 2000. godine. Iako u njoj više ne provode celo leto, još uvek je upotrebljiva i u njoj je sačuvano mnogo starog nameštaja i pokućstva.
Možda vas zanima
Građena je tako da joj je podrum predviđen za štalu u kojoj se držala stoka, dok su sprat i drugi deo kolibe bili namenjeni za stanovanje i skladištenje potrepština za jedno domaćinstvo.
”Kolibu je izgradio moj pokojni pradeda oko 1900. godine, kada je došao na odsustvo iz vojske. Odrastao sam u toj kolibi do svoje pete godine. Otac je odatle odlazio na posao, majka je bila domaćica i brinula o meni, dok se iz te kolibe razvilo domaćinstvo koje je kasnije premešteno u selo. Gajili smo volove, krave i junad za tov.
Zbog čega ljudi najčešće odlaze, a zbog čega OSTAJU na selu?
Prednost kolibarenja je u tome što svi imamo veće gruntove na planini nego u selu, jer se kolibe uglavnom nalaze na rubovima ili u središtu velikih imanja. Suvobor je, što se tiče poljoprivrede, veoma pogodan teren za rad, čak i od nižih krajeva. Jedini problem su jake zime, zbog kojih su ljudi napuštali planinu i selili se u niže predela”, priča Radoš Živanović.
Stoka se uglavnom čuvala na višim kotama Suvobora, u ataru sela Ba, budući da u naseljenom delu sela, kojim dominira klisura koja nastaje od izvora reke Ljig, nema dovoljno livada i pašnjaka, koji bi obezbedili ispašu tokom cele godine. Zato su ljudi iz ovog dela sela imali svoje pašnjake i kolibe – male kuće u kojima su živeli tokom boravka u planini sa pomoćnim objektima za stoku.
Obično bi se izlazilo na ispašu krajem maja, a boravak bi trajao do kraja septembra ili početka oktobra, dok su neki ostajali čak i do novembra.
Iako se smatralo da se najbliže aktivne kolibe ovog tipa nalaze tek na Pešterskoj visoravni, arheologe i etnologe je tokom prošlogodišnjih istraživanja sela Ba, kod Ljiga, iznenadilo otkriće čak sedam aktivnih koliba, koje se još uvek koriste.
Vodenica Novakovića radi već 150 godina! Kako su rad, volja i snaga reke Gradac oblikovali tradiciju
”Ono što ovo istraživanje čini važnim je činjenica da se u široj okolini ovakav način života održao samo u selu Ba, iako je nekada bio osoben za sva sela na padinama Valjevskih planina.
Osim toga, ovaj podatak je dragocen i za izradu Plana upravljanja područjem izuzetnih odlika Rajac, jer se svih sedam objekata nalazi na zaštićenom području, koje je odlukom Vlade Srbije, od avgusta prošle godine, značajno prošireno ”, kaže rukovodilac projekta arheolog Aleksandar Đukić iz Udruženja ”Čelnik”.
Kolibe su otkrivene tokom istraživanja, u sklopu projekta ”Osamdeset godina Svetosavskog kongresa u selu Ba – kulturno nasleđe u funkciji održivog razvoja sela”, koji je sprovelo Udruženje za negovanje kulturnog nasleđa ”Čelnik” iz Ljiga u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture Valjevo i Međuopštinskim istorijskim arhivom Valjevo.
Cilj je bio uvid u arhitekturu srednjovekovne crkve Svetog Ilije, stanje vodenice u gornjem toku reke Ljig, te seoskih koliba, kao osobenog načina života u planinskim selima.
”Bio sam veoma dirnut upornošću tih ljudi koji su ostali dosledni tradicionalnom načinu života, iako je u današnje vreme mnogo lakše stoku hraniti koncentratom i veštačkom hranom. Oni su „poslednji Mohikanci“, spremni i na život bez struje i telekomunikacija u pojedinim slučajevima, ali u korist kvaliteta svojih proizvoda.
Zamislite koliko su mlečni proizvodi krava koje pasu slobodne u planini bolji od onih koje se odgajaju u strogo kontrolisanim uslovima. Meštani kažu da im prodaja ide prilično dobro, jer su kupci danas spremni da potraže i plate kvalitetan proizvod ”, navodi Đukić.
Napuštene kolibe u baškoj planini sa gotovo celokupnim očuvanim pokućstvom podsećaju na prave male etnografske muzeje.
”Na urušenim i ispucalim zidovima tih koliba i dalje su visili ramovi sa slikama njihovih vlasnika i ikone svetitelja zaštitnika. U dvorištima su i dalje stare košnice, korišćene u međuratnom periodu, oruđe za rad i stabla starih sorti voća, od kojih su trešnje naročito bile ukusne”, kaže arheolog Aleksandar Đukić.
Komentari