Danas je Đurđic i početak „Vučjih dana“: Kad se po vremenu sudilo o zimi, a stoka nije smela da se broji!

Danas je Đurđic i početak „Vučjih dana“: Kad se po vremenu sudilo o zimi, a stoka nije smela da se broji!

Đurđic se slavi 16. novembra, a u narodnom kalendaru s njim počinju Vučji dani. U vreme kada je vuk bio stvarna pretnja stadima, ljudi su verovali da stoku mogu da sačuvaju i tako što će se tih dana uzdržati od pojedinih poslova. Etnografski zapisi beleže da se ponegde stoka nije čak ni brojala.

Đurđevdan

Šta se slavi na Đurđic

Srpska pravoslavna crkva na Đurđic obeležava prenos moštiju Svetog velikomučenika Georgija i obnovljenje hrama koji mu je posvećen u Lidi. U narodu je svetitelj poznat kao Sveti Đorđe, a Đurđic mnoge porodice obeležavaju kao krsnu slavu.

Svetom Đorđu posvećen je i Đurđevdan, koji se slavi 6. maja, u spomen na njegovo stradanje. U narodnom predanju ta dva praznika označavala su i početak i kraj hladnog dela godine. Govorilo se da zima dolazi s Đurđicem, a odlazi s Đurđevdanom.

Vučji dani od Đurđica do Mratindana

U narodnom kalendaru dani od Đurđica do Mratindana, koji se obeležava 24. novembra, poznati su kao Vučji dani ili Mratinci. Po običajima zabeleženim u pojedinim krajevima vidi se koliko je tada briga o stoci bila važna.

Kad se živelo od onoga što se uzgajalo i gajilo kod kuće, napad vuka mogao je da znači ozbiljan gubitak za domaćinstvo.

U Glasniku Etnografskog muzeja u Beogradu zabeleženo je jedno neobično verovanje iz Maleševa. Tokom tih dana stoka se nije brojala, jer se verovalo da će vuk pojesti prebrojane životinje, pa čak i onoga ko ih je prebrojao.

Tako se posao koji je inače služio da domaćin proveri da li je sve na broju baš tih dana izbegavao iz straha da bi mogao da navuče nesreću.

Odlagali su se i poslovi u kući

Običaji vezani za vuka nisu se završavali kod tora ili štale. U istom etnografskom zapisu navodi se da žene tokom Mratinaca nisu plele, tkale ni krpile odeću. Verovalo se da će tako sačuvati i ljude i stoku od napada vukova.


Na to su posebno pazile žene čiji su muževi zimi odlazili u šumu po drva ili zbog stoke. Odlazak u šumu bio je deo svakodnevnog života, pa je i briga o onima koji tamo odlaze našla mesto u običajima.

Muzejski zapis beleži da su se Mratinci praznovali radi zaštite od vuka i u severnim krajevima, što pokazuje da je to verovanje bilo poznato u sredinama udaljenim od Maleševa.

Korinđaši, vertepaši, zvezdari, položajnik – KAKO je nekad izgledalo čestitanje PRAZNIKA!


„Sveti Mrata, sneg za vrata“

Dok su se jedni običaji odnosili na vukove, druga predanja govorila su o vremenu. U muzejskom Glasniku zabeležena je izreka „Sveti Mrata, sneg za vrata“, jer se Mratindan u narodu povezivao sa snegom i mećavom.

Gledalo se i kakvo će vreme biti tokom samih Mratinaca. Prema narodnom verovanju, magla tih dana nagoveštavala je promenljivu zimu, dok je vedro vreme bilo znak da će zima biti oštra.


I zato se uz Đurđic, pored priče o Svetom Đorđu i krsnoj slavi, sačuvala i priča o životu na selu uoči zime.

Gledalo se u nebo, brinulo se o stadu i pamtilo šta su stariji govorili kad dođu Vučji dani.

Komentari

E-KNJIGA

Vodič za uspešno gajenje borovnica