Gajenje pšenice: Kako iskoristiti genetski potencijal sorte

Gajenje pšenice: Kako iskoristiti genetski potencijal sorte

Setva u optimalnom roku omogućava normalan razvoj ozimih žita pre zime, njihovu dobru pripremu za prezimlјavanje i dobro ukorenjavanje. Saznajte kako da pravovremenom setvom, odgovarajućom dubinom i gustinom setve, kao i pravilnom prihranom možete da maksimalno iskoristite genetski potencijal pšenice.

Setva pšenice - © Pixabay

Setva je posebno važna radnja u tehnologiji gajenja strnih žita i treba je analizirati sa nekoliko osnovnih aspekata: vremena, gustine, načina i dubine setve. Optimalni rok setve je jedan od najvažnijih činilaca u gajenju strnih žita, dok ga mnogi smatraju i najvažnijim. Rok setve je besplatna agrotehnička mera koja ima veliki uticaj na profit u ratarskoj proizvodnji. Vreme setve praktično direktno određuje rast i razviće biljaka, a preko toga indirektno intenzitet delovanja svih ostalih činilaca proizvodnje strnih žita. Setva posle optimalnog roka donosi pad prinosa, povećava troškove proizvodnje i smanjuje profit.

Vreme setve utiče na dužinu vegetacije strnih žita, posebno na dužinu perioda bokorenja, na razvoj korenovog sistema, odnos nadzemnog dela biljke i korena, na visinu biljaka, konačan sklop, stepen iskorišćavanja NPK hraniva, konkurentnost žita prema korovima, otpornost prema patogenima, prezimljavanju i tako dalje. Blagovremenom setvom biljke se lakše suprotstavljaju klimatskim promenama koje se manifestuju u deficitu padavina i visokim temperaturama u prolećnom delu vegetacije strnih žita.

Pravovremena setva omogućuje biljkama duži period bokorenja, bolje ukorjenjavanje i dublje prodiranje korenovog sistema, što je sve preduslov za normalnu dužinu vegetacije svake sorte u vegetativnoj fazi razvoja biljke. Ovi faktori takođe su i preduslov boljeg prezimljavanja biljaka. Biljke koje se razvijaju nakon setve u optimalnom roku dobro koriste vodu i hraniva iz dubljih slojeva zemljišta.

Setva pšenice - © Agromedia

Optimalan rok setve pšenice

Setva u optimalnom roku utiče na broj klasova po jedinici površine koji je osnovna komponenta prinosa. Svako odstupanje od optimalnog roka setve dovodi do smanjenja prinosa 5-20%, u zavisnosti od broja dana zakašnjenja setve. Generalno, može se reći da je u našim ekološkim uslovima oktobar optimalni rok setve ozimih strnih žita. U suštini, može se prihvatiti stav da se treba sejati do onog perioda za koji smo sigurni da će dati prinos iznad granice rentabilnosti.

Proizvođači znaju da se ne mogu sve planirane površine zasejati u optimalnom roku, jer to uglavnom zavisi od klimatskih uslova i vremena skidanja preduseva. U odnosu na sortiment, setva počinje sa kasnijim a završava se sa ranijim sortama. U slučaju čestog kašnjenja pri setvi, treba sejati sorte tolerantne na kasni rok setve.

Vreme setve ozimih žita u suštini treba podešavati tako da biljke uđu u zimu dobro razvijene, sa najmanje 3 lista na glavnom stablu ili na početku bokorenja (1-2 bočna izdanka), u određenoj kondiciji i određenoj etapi organogeneze, koja je preduslov najboljeg i najsigurnijeg prezimljavanja. Kasna setva nije dobra, jer nedovoljno razvijene biljke propadaju u uslovima oštrije zime. Preživele biljke kod kasne setve u proleće brže prolaze stadijume razvića i etape organogeneze, imaju kraći period faze bokorenja, u kojoj se formiraju glavni elementi prinosa – broj produktivnih klasova po jedinici površine i broj zrna u klasu, što povećava rizik proizvodnje.

Setva pšenice - © Agromedia


Ni povećane količine mineralnih đubriva ne mogu sprečiti smanjenje prinosa koje nastaje kod kasnih rokova setve strnih žita. U retkom sklopu intenzivnije se razvijaju korovi, koji oduzimaju hraniva biljkama, povećavaju troškove proizvodnje i dovode do veće kontaminacije zemljišta zbog veće primene herbicida. Svako zakašnjenje u setvi dovodi do smanjenja prinosa, i najčešće nikakvim drugim merama to smanjenje ne može se ublažiti.

Prema ispitivanjima koje je prof. Malešević sa saradnicima radio 28 godina u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu utvrđeno je da se najveći prinos pšenice postiže setvom u drugom roku (10-20. oktobar). Prinosi u oktobarskim rokovima (1-3 rok) znatno su veći od prinosa u novembarskim (4 i 5 rok) i decembarskom roku (6 rok).

Uzimajući u obzir ove rezultate može se preporučiti proizvođačima setva ozimih strnih žita tokom oktobra. Setvu ječma treba završiti do 20. oktobra. Nakon optimalnog oktobarskog roka setve postoji trend pada prinosa oko 10-15% na svakih 10 dana kašnjenja. Ozima strna žita posejana ranije i kasnije od optimalnog roka imaju nestabilan prinos. Ishod setve izvan optimalnih rokova ne može se predvideti. Pad prinosa je neizbežan, ali koliki će taj pad biti zavisiće od klimatskih faktora, naročito u proleće.


Pri naglom prelazu iz zime u leto može doći do većeg pada prinosa ozimih žita iz kasne setve. Kada je proleće nešto produženo i hladnije od proseka produžava se vegetativna faza porasta i nadoknađuje razvoj koji je trebalo da se desi u jesen. Bez obzira na tu mogućnost, kasna setva predstavlja veliki rizik za realizaciju genetičkog potencijala za prinos.

Setva pšenice - © Agromedia


Gustina setve pšenice

Optimalna gustina setve, odnosno posejana količina semena, drugi je važan činilac proizvodnje strnih žita i treba da bude takva da obezbedi optimalan broj klasova u žetvi. Kod setve intenzivnih, visokorodnih sorti, otpornih prema poleganju, koje se slabije bokore, upotreblјava se veća količina semena. Kod sorti koje se jače bokore, upotreblјava se manja količina semena, što važi i za sorte koje su manje otporne prema poleganju.

Količina semena po jedinici površine zavisi od sorte, krupnoće zrna, mase hiljadu zrna, klijavosti i čistoće semena, nivoa agrotehnike i roka setve. Naši proizvođači imaju običaj da koriste veću količinu semena (oko 300 kg/ha) što direktno poskupljuje proizvodnju. Povećana količina semena dovodi do formiranja gustog useva, poleganja i na kraju značajnog smanjenja prinosa i kvaliteta. Pod optimalnim uslovima setve, zavisno od sorte i navedenih faktora, raspon gustina za ozimi višeredi ječam iznosi 250-350, ozimi dvoredi ječam 300-400, ozimu pšenicu 400-650 i ozimi tritikale 450-550 klijavih zrna po kvadratnom metru.

Kada se govori o broju klijavih zrna po jedinici površine uvek se podrazumeva upotreba deklarisanog semena koje ima visoku energiju klijanja i koje je kvalitetno dorađeno. U zavisnosti od mase 1000 zrna, zahteva sorte i klijavosti, norma setve iznosi 150-200 kg/ha kod ozimog ječma i 180- 270 kg/ha ozime pšenice. Kod hibridne pšenice optimalna setvena norma je 150-175 klijavih zrna/m2 ili oko 80-100 kg semena. Kod kasnije setve, sa lošom pripremom, vrši se korektura setvene norme, uz povećanje količine semena za 10-30%.

Potrebna količina semena mora se povećati u odnosu na optimalnu setvu u sledećim slučajevima: kada se setva obavlja van optimalnog roka (0,5% za svaki dan zakašnjenja) i kada je predsetvena priprema lošijeg kvaliteta (1 do 10%). Međutim, povećanom količinom semena samo se delimično kompenzuju posledice kasne setve.

Setva pšenice - © Agromedia

Dubina setve pšenice

Prilikom setve strnih žita, mora se voditi računa o dubini setve, jer od dubine setve zavisi brzina pojave ponika i dubina na kojoj će se formirati čvor bokorenja, način bokorenja, razvoj korenovog sistema, naročito sekundarnog korienja i uopšte normalan razvoj celokupne biljke u toku vegetacije.

Na dubinu setve utiče niz faktora, kao što su tip zemljišta, vlažnost zemljišta, toplotne osobine zemljišta, priprema zemljišta i vrijeme setve. Na lakšim i suvim zemljištima strna žita se seju dublje, a na težim pliće. Visokorodne sorte strnih žita koje se kod nas gaje osetljivije su na duboku setvu pa ih treba sijati na dubini 3-5 centimetara. Svi noviji genotipovi strnih žita dobro bokore, sa moćnim čvorom bokorenja koji obezbjeđuje dobar sekundarni sistem korena koji je izuzetno važan u ishrani biljke. Ovo je osnovni razlog zašto ozima strna žita ne treba gušiti velikim sklopovima.

Valjanje glatkim valjkom obavezna je mera kod optimalne vlažnosti zemljišta. Treba biti oprezan ukoliko su zemlјišni agregati suviše vlažni i ako se zemlјište lepi za valјak. U kvalitetnu i uspešnu sjetvu računa se ako je 80% semena uloženo na dubinu tri do pet centimetara, a zatim ako za 10-15 dana nikne najmanje 80% biljaka. Pogrešno je mišljenje da ne treba sejati u suvo zemljište.

Principijelno, bolje je da sjeme stoji u suvoj zemlji nego u džaku, jer se obično desi da posle suše nastupi kišni period, koji dodatno odlaže setvu izvan optimalnog roka. Da bi se izbeglo provokativno nicanje treba povećati dubinu setve i težinu valjka.

Setva pšenice - © Agromedia

Važnost azotne ishrane

Među elementima mineralne ishrane azot ima najvažniju ulogu u povećanju prinosa strnih žita. Značajni propusti u tehnologiji proizvodnje strnih žita čine se prilikom primene azota u prihranjivanju, koju veliki broj proizvođača obavlјa nasumično, bez prethodnih analiza zemlјišta. Pravilna ishrana azotom važna je u toku celog života bilјke jer usvajanje azota kod strnih žita počinje već od faze dva lista, a završava se u fazi formiranja ili u početku nalivanja zrna.

Optimalne količine, blagovremena i izbalansirana ishrana azotom posebno je važna u periodu formiranja klasa i diferencijacije klasaka u klasu, što se dešava u fazama bokorenja i vlatanja. U našim agroekološkim uslovima, na normalnim tipovima zemlјišta, deo azota unosi se u jesen prije osnovne obrade zemlјišta. Ovaj azot koristi se u toku jesenjeg dela vegetacije žita i za razgradnju žetvenih ostataka. Ostali deo ispira se u dublje slojeve i dostupan je korenu tokom prolećnog dela vegetacije.

Drugi dio azota unosi se krajem zime, tokom februara i marta u vidu prihranjivanja. Osim azota unetog organskim i mineralnim đubrivima bilјke koriste i azot iz zemlјišta, koji se nalazi u zoni korena kao rezerva azota, koji je ugrađen u organsku materiju zemlјišta, a koji će se mineralizovati tokom vegetacionog perioda.

Setva pšenice - © Agromedia

Prihrana azotnim đubrivima u proleće obavlja se u jednom ili dva navrata, zavisno od količine lako pristupačnog azota u zemljištu i razvijenosti useva. Pre obavljanja prihrane neophodno je uraditi analizu zemljišta i odrediti količinu rezidualnog azota u zemljištu, odnosno količinu nedostajućeg azota za konkretan usev/parcelu, nakon čega se donosi odluka da li će se izvesti jedna ili dvije prihrane. Zavisno od fizičkih i hemijskih osobina zemljišta, količine lakoprisupačnog azota, padavina, stanja i faze razvića useva odabraće se određena vrsta azotnog đubriva – KAN, UREA ili AN.

U posljednjih 30-ak godina količina rezidualnog azota u zemljištu određuje se N-min metodom, nekoliko dana prije prihranjivanja. U našim uslovima to se radi krajem januara i početkom februara. Količina stvorenog rezidualnog azota u proleće vrlo je promenlјiva, a zavisi od plodnosti zemlјišta, količine zaoranih žetvenih ostataka i sadržaja organske materije u zemlјištu, preduseva i njegovog prinosa, đubrenja azotom, osnovnog đubrenja i klimatskih faktora što znači da je specifična za svaku parcelu u svakoj godini. Ona takođe zavisi od tipa zemlјišta, načina njegovog iskorišćavanja, temperature, vlažnosti i sadržaja vode u zemlјištu.

Prva i druga prihrana azotom

U tehnologiji gajenja strnih žita utvrđeno je da se pri deficitu azota manjem od 60 kg/ha obavlja jedna, a pri većem deficitu azota dvije prihrane. Prva prihrana obavlja se odmah nakon zime, obično od 10. februara do 5. marta, zavisno od vremena setve i mogućnosti ulaska mehanizacije na parcelu. Ova prihrana često se obavlja i po manjem snegu, po pokorici.

Prva prihrana, između ostalog, doprinosi prolećnom bokorenju, kada se formira konačan broj klasova po jedinici površine. Odmah nakon toga formira se konačna veličina klasa, odnosno broj klasića i zrna u klasu. Ranije zasejane useve treba ranije prihraniti. Ako se rade dve prihrane u prvom prihranjivanju treba unijeti 60-80% izračunate nedostajuće količine azota. Optimalno vreme za drugo prihranjivanje je pre početka vlatanje, obično u periodu 5-25. marta, kada treba uneti ostatak od 20-40% azota.

Setva pšenice - © Agromedia

Dozu azota u prihranjivanju treba prilagoditi i zahtevima sorte i gustini useva. Svaka sorta ima svoju optimalnu gustinu, odnosno specifičan odnos između tri glavne komponente prinosa: broja klasova po m2, broja zrna u klasu i mase 1000 zrna. Gušće useve (preko 500 bilјaka po m2, ili više od 60 bilјaka na jedan dužni m u jednom redu) treba prihraniti sa 10-15% manje azota. Kod ređih useva, ispod 400 bilјaka po m2, doza azota može se povećati za 10-15%.

Kod pregustih useva, da ne bi došlo do poleganja moraju se primeniti regulatori rasta u fazama pri kraju bokorenja. Nestručno i nepravilno izvedeno đubrenje može imati suprotane efekate od onih koje želimo, odnosno može naneti štete i smanjiti prinos. U slučaju ako se ne upotrijebi potrebna količina azota neće se iskoristiti potencijal sorte za prinos i kvalitet. Unese li se više ovog elementa, može se izazvati prejako bokorenje i kasnije poleganje, što će opet smanjti prinose. Vremenske prilike takođe utiču na količinu dostupnog azota toplo vreme i dovoljno vode u zemljištu povoljno utiču na razlaganje organske materije u zemljištu i oslobađanje azota koji biljka može iskoristiti.

O ovome treba voditi računa kod određivanja količine azota za prihranu. Ako se druga prihrana izvede kasno, u sredini vlatanja, cvetovi su već formirani i primijenjeni azot nema uticaja na njihov broj. Postoje i mogućnosti prihranjivanja preko lista u fazi klasanja, pri čemu folijarna primena azota daje bolјe efekte u sušnim godinama, kada je efekat primenjenih čvrstih đubriva obično slabiji. Folijarna ishrana ne može zameniti uobičajenu ishranu preko korijena, ali svakako može doprineti većoj toleranciji useva na stres, te je treba uvesti u praksu.

Autor: akademik prof. dr Novo Pržulj, Poljoprivredni fakultet Banja Luka

Tekst je originalno objavljen u časopisu Agro Planeta

Komentari

E-KNJIGA

Vodič za uspešno gajenje borovnica