U dosadašnjem serijalu tekstova iz povratničkih krajeva u Hrvatskoj upozorili smo na bezbroj problema i nelogičnosti kojih je sve više, a koje život povratnicima otežavaju u ionako teškim uslovima života. U današnjem tekstu bavimo se još jednim paradoksom na kojeg nitko ne obraća pažnju. Dok gotovo kroz sva naselja divlje životinje šetaju slobodno i ljudima prave ogromne štete na usjevima i kulturama, koje ne uspijevaju zaštititi ni žičanim ogradama, u isto vrijeme negdje i čitava naselja i sela se nalaze u granicama lovišta.
Možda vas zanima
Lov i lovišta na povratničkim područjima već godinama predstavljaju temu za rasprave i sukobe mišljenja. Veliki problemi u ovoj oblasti se događaju i u cijeloj državi, ali zbog specifičnosti problematike na povratničkim područjima ova tema je posebno izražena. Mnoga lovišta su uspostavljena u poslijeratnim godinama, kada su ova sela bila gotovo pusta, ali njihove granice su ostale i do dan-danas kada su se u njih vratili nekadašnji ili su došli novi stanovnici.
Po ocjeni mnogih stručnjaka, puno je problema u ovoj oblasti, a njima su se počele baviti brojne udruge prijatelja životinja, ali i ljudi kroz različite oblike samoorganiziranja. Među prvima su se oglasili tamo gdje nema povratnika, ali također ima puno nevolja: iz čakovačke i varaždinske regije. To se dogodilo nakon što su njihovi žitelji počeli trpjeti ozbiljne posljedice zbog dvosmislenih zakona, ali i granica lovišta koje ostavljaju prostor za ozbiljnu raspravu. Jedna od spornih odredbi svakako je ona da se lov odvija unutar pojasa od 300 m od ruba naselja. Prema Zakonu o lovstvu (članak 64, točka 1, stavak 2), zabranjeno je loviti divljač „u pojasu 300 m od ruba naselja u nizini i prigorju te 200 m u brdsko-planinskim područjima“.
Osim navedenoga, lovci krše i druge odredbe Zakona o lovstvu: granice lovišta nisu označene, odnosno „vidljivo obilježene na mjestima koja su određena Odlukom o ustanovljenju lovišta“ (članak 11), pa se o postojanju lovišta tik uz vlastite kuće građani mogu informirati jedino po pucnjavi i padanju prostrijeljenih fazana oko njih. Stanovnici ovog područja trpe stalni strah i ugroženost od strane lovaca koji ne samo da krše zakonske propise, već remete njihov mir i sigurnost, pucajući i ubijajući životinje u neposrednoj blizini kuća, na udaljenostima manjima od 100 metara.
Mnoga lovišta su uspostavljena u poslijeratnim godinama, kada su ova sela bila gotovo pusta, ali njihove granice su ostale i do dan-danas kada su se u njih vratili nekadašnji ili su došli novi stanovnici.
„Iako stanovnici ne ulaze u lovište kao promatrači, ugroženi su na dvorištima i balkonima vlastitih kuća, a osobito su ugrožena djeca, s obzirom da su se lovci jednog nedjeljnog jutra kretali na tridesetak metara od obližnjeg dječjeg igrališta“, ističe se u saopštenju iz Čakovca i Varaždina, s upozorenjem javnosti i resornom ministarstvu na probleme sa kojim se susreću žitelji navedenog područja.
Ovakvi, a često i mnogo veći problemi pojavljuju se u gotovo svim povratničkim područjima u Republici Hrvatskoj. Da stvar bude još gora, često se dešava da su čitava sela sa nekoliko desetina stanovnika smještena unutar granica nekog od brojnih lovišta na tom području.
Jedno od najvećih lovišta u Lici je „Krivi javor 3“ koje se prostire na gotovo 6.200 hektara i spada u lovišta koja izazivaju veliku polemiku. Granica ovog lovišta prolazi samom cestom D-52 koja spaja Otočac sa Plitvičkim jezerima te se gotovo pola naselja Vrhovine nalazi unutar lovišta. Pored toga, u okviru lovišta se nalazi i drvna industrija koja je zapošljavala nekad na desetine radnika koji su svakodnevno dolazili na posao, ali i brojni drugi važni objekti i porodične kuće. U granicama ovog lovišta nalazi se i veći dio sela Zalužnica, Doljani i još nekih sela s područja Grada Otočca.
Budući da je prema Zakonu o lovstvu zabranjeno loviti divljač u brdsko-planinskim područjima u pojasu manjem od 200 metara, postavlja se pitanje čemu onda ovakva granica lovišta koja ide samom državnom cestom? Pogotovo kada se u navedenom slučaju zadnje naseljene kuće nalaze na još najmanje dva kilometra udaljenosti unutar granice lovišta. To znači da zakonom nije dozvoljeno loviti na manjem području od 2.200 metara od mjesta postavljene table koja označava početak lovišta.
Često se dešava da su čitava sela sa nekoliko desetina stanovnika smještena unutar granica nekog od brojnih lovišta na tom području.
Ovakve table se nalaze pored same državne ceste kojom prema statističkim podacima prolazi preko 80% posjetitelja Nacionalnog parka Plitvička jezera, kojih je prema statističkim podacima iz prošlih godina, bilo preko 800.000. Dok država ne promjeni granice lovišta, brojni turisti će i dalje prolaziti pored otvorenih lovišta u okviru naselja, a stanovnici u jako puno povratničkih sela će se morati pomiriti sa odlukom da svakodnevno žive na području gdje im je ugrožena sigurnost.
Treba naglasiti da se na ovaj problem upozoravalo i još prije nekoliko godina, ali se u međuvremenu nije baš ništa promjenilo. I dok ljudi i dalje žive u lovištima, u isto vrijeme na samo 50 metara od svojih kuća žičanim ogradama i raznim drugim preprekama moraju štiti svoje bašte, usjeve ili druge povrtlarske kulture od najezde divljih svinja kojih je na ovim polupustim područjima sve više. Čini se da se ovaj „suživot“ ljudi i divljih životinja nastavlja i u budućem periodu, ali kao i obično – na štetu malog čovjeka.
Komentari